Kada
i u kojem tačno trenutku u historiji su se žene masovno prestale porađati po
kućama i počele porađati u bolnicama, pokazaćemo na primjeru Velike Britanije
gdje je ova tematika istražena do u detalje. Razlozi su raznoliki u raznim
zemljama, ali je činjenica da ima više veze sa drugim svjetskim ratom ili sa
promjenom zdravstvenih politika nego sa sigurnosti majki.
Zdravstvene
usluge za zdravlje žena i materinstva Velike Britanije (NHS) su preopterećene, i
stope smrtnosti dojenčadi u Velikoj Britaniji
je jedna od najgorih u Evropi. Posljednje brojke pokazuju da se čak 97,9%
poroda odvijalo u bolnici - uprkos
činjenici da bolnički porođaji nisu uvijek najsigurniji. Zapravo, razlog
zbog kojeg velika većina žena rađa u bolnici je više povezana sa historijom,
nego sa zdravstvenim ishodima.
U
prvim decenijama 20. stoljeća, država je bila vrlo fokusirana da djeca prežive
do zrele dobi, jer je nacionalna stopa nataliteta opadala od 1918. Finansiranje
je bilo uloženo u službe za majke i djecu da bi se djeci osigurao najbolji
početak. Izbijanjem Drugog svjetskog rata, trudnice kojima se bližio porod su
bile evakuisane u hitna porodilišta na selu, da bi se tamo porodile.
Do
tada većina se žena porađala kod kuće, obično uz pomoć babice. Ali to je
postalo mnogo teže tokom rata, jer su babice premještene u bolnice za hitne
slučajeve, izvan većih gradova Velike Britanije. Danas nam istraživanja pokazuju da su porođaji u kući često sigurnija
opcija od porođaja u bolnici. No, iako zdravstvene službe Velike Britanije pokušavaju
ohrabriti žene da kućni porod smatraju
opcijom, teško je promijeniti naviku jednog naroda da ide u bolnicu.
Ratna evakuacija
2.
septembra 1939. preko 12.000 trudnica napustilo je svoje domove kako bi se
smjestilo u ruralna područja i tamo čekalo dolazak svoje bebe. Očekivalo se da
će se te žene poroditi u ubrzano opremljenim „bolnicama“ koje je osiguralo
Ministarstvo zdravstva, a zatim će ostati tu i ostatak rata.
Evakuacija
je često bila haotična, sa izvještajima o autobusima punim žena koje su
završile na pogrešnom mjestu dok su neki
morali stopirati kući s bebama u naručju. Do ljeta 1940. noćni zračni napadi
eskalirali su i ta je "hitna služba porodilišta" bila pod sve većim
naporom. Babica je nedostajalo, a medicinsko osoblje često je bilo na pogrešnom
mjestu u pogrešno vrijeme.
Sve
je teže bilo pronaći smještaj za žene
koje čekaju za ulazak ili izlazak iz bolnice. Trudnice su smatrane
problematičnom vrstom za evakuaciju u poređenju
sa djecom i nezavisnim vojnim osobljem, a stope naknade za domaćinstva koja su im ustupila smještaj bile
su daleko niže nego za ostale .
Ipak,
1940. bilo je više od 10.500 rođenih u hitnim porodilištima, a taj se broj
gotovo utrostručio sljedeće godine. Iako je Velika Britanija doživjela manje
bombardiranja tokom 1941. godine, buduće majke su u skupinama odlazile iz
Londona, da bi se porodile.
Londonska naselja jednostavno nisu mogla zadovoljiti potrebu ni za kućnim ni bolničkim porodima. Bombardiranje je uništilo mnogo bolnica, a gornji spratovi onih koji se još uvijek funkcionirali bili su zatvoreni zbog straha od daljnjeg oštećenja. Babice su premještene u seoske domove za porodilje i zbog toga žene nisu imale izbora, osim da odu tamo gdje su bile ustanove.
Od
sredine 1942. nadalje, otprilike 1.000 do 1.500 žena mjesečno napustilo je
područja evakuacije , a hitna porodilišta su bila preplavljena, što znači da su
preporuke morale biti obustavljene. Bombe više nisu bile razlog da žene
napuštaju grad da bi rađale – kreveti su bili. Prema tome, vlada je 1942.
godine promijenila način na koji je opisala projekat, iz projekta evakuacije u
„poseban projekat seoskih porodilišta za majke iz grada“.
Praksa u bolnicama
Tokom
rata, država je učinkovito izgradila nacionalni sistem porodilišta, s oko 5000
kreveta datih bolnicama, koje su na početku rata nudile ograničene i nedovoljne
akušerske usluge. Prije Zakona o zaštiti djece i majčinstva iz 1918. godine, učestvovanje
države u porođaju bilo bi nezamislivo. Ali nakon sve većih državnih ulaganja i
uključenosti prije rata, vlada je prešla krajnji prag i preuzela odgovornost za
sigurno rođenje - gdje je “sigurno” značilo “u bolnici”.
Nakon
izgradnje ovog nacionalnog sistema, što je značilo da će žene lakše pristupiti
institucionalnom porodilištu, pokazalo se da se teško vratiti na prethodnu
praksu. Kad je Ministarstvo zdravstva 1947. pokušalo zatvoriti projekat evakuacije,
njihovi napori susreli su se sa negodovanjem londonskih općina, koje
jednostavno nisu imale mogućnosti da osiguraju dovoljno bolničkih kreveta za porodilje.
Uticaj
ove promjene odjeknuo je kroz stoljeće: 1930-ih kućni porodi činili su preko 90% poroda
u Velikoj Britaniji, ali do 1955. činila su samo 33,4%. Do 1980-ih godina
praksa kućnog poroda gotovo je eliminirana, sa samo 0,9% kućnih poroda.
Ovaj se trend pojavio i u
ostalim zapadnim demokratijama tokom 20. stoljeća, ali iz različitih razloga.
Na primjer, porođaj u kući naglo je opadao u SAD-u prije Drugog svjetskog rata,
a oko 70% porođaja odvijalo se u bolnici do 1930. Američki se sistem također
odmaknuo od prakse babica, oslanjajući se isključivo na specijalistu
akušerstva. Samo 0,9% rođenih u SAD-u 2017. bilo je kod kuće, od čega je
četvrtina bila neplanirana.
Uprkos
sve većem broju poroda u bolnicama za komplikovanije slučajeve, u Velikoj
Britaniji se tokom međuratnog razdoblja uglavnom držalo do kućnog poroda kojeg
vodi babica. Dogovori o ratu ubrzali su nešto što bi bila spora promjena.
Danas NICE (Nacionalni
institut za izvrsnost u zdravstvu) smjernice aktivno promovišu kućni porod kao
siguran izbor za žene koje očekuju drugu ili sljedeću bebu, a u 2017. Stopa
kućnih poroda porasla je na 2,1%. Ali i dalje je norma odlaziti u bolnicu. Žene možda više ne
trebaju seliti na selo, ali potreba je i dalje ista. U ovo doba ekstremnog
napora NHS-a, žene se i dalje upućuju tamo gdje su osoblje i kreveti.

No comments:
Post a Comment